Stara Vlaška značajan je spomenički sklop urbanog tkiva grada Zagreba, ujedno je i najstarijim potezom stambene strukture Donjeg grada iznimne spomeničke vrijednosti. Reprezentativni ulaz u glavni grad kojeg krasi dojmljiv pogled na zagrebačku prvostolnicu istakao se kao bitno društveno, trgovačko, prometno te, prije svega, mjesto ključno za identitet grada. Bitna odrednica ovog sklopa svakako je i rodna kuća tvorca moderne hrvatske književnosti, Augusta Šenoe, čiji kip na postolju krasi križanje Vlaške i Branjugove. Upravo je ta višeslojnost odredila pristup promišljanju buduće pješačke zone.

Spomenuta slojevitost iščitavanja prostorno-povijesnog konteksta utkala je put nenametljivom uređenju prostora Stare Vlaške. Prostorna zamisao određena je kao suptilno postolje svemu spomenutome, odnosno kao neutralna podloga koja uvodi red, ali se ne nameće svojom pojavnošću; potvrđivanje već zatečenih elemenata novim odnosima. Šenoinom kipu, kao poznatoj žarišnoj točki, na istoku se pridružuje kontrapunkt u vidu medaljona zagrebačkih obrtnika koji postaje mjestom kratkog zadržavanja. Dva oprečna žarišta sada povezuje tzv. držač prostora, prostorna igla unutar koje se nalazi sva infrastruktura. Ona se koristi kao mjesto terasa obližnjih ugostiteljskih objekata, upotpunjena umjereno visokim zelenilom koje stvara hlad i ugodnu mikroklimu ovog, prije svega, vrlo urbanog konteksta te je isprekidana urbanom opremom koja omogućava slobodno zadržavanje ljudi.

Kolni promet koji prolazi u smjeru sjever – jug, Branjugovom odnosno Palmotićevom ulicom, regulira se uzvišenim uspornikom na dijelu pješačkog toka između dviju prekinutih zona Stare Vlaške. Pješački tokovi kretanja smješteni su neposredno uzduž sjevernog i južnog pročelja tako evocirajući nekad jasne kolne komunikacije sada svedene samo na nužne i to osiguravanjem dostatnog koridora za prolaz dostavnih te interventnih vozila.

Blage razlike u uzorku slaganja granitnih kocki unose sugestivnu igru koja razbija utišanost predloženog principa opločenja. Kompozicijski, parter je zamišljen kao kolaž različitih uzoraka. Na središnju os izvlače se silnice iz pročelja svake od kuća čime svaka od njih osim dobivanja svojevrsnog predprostora kao malog trga, dodatno svjedoči povijesnom razvoju ovog prostora.