Rahlost novijeg priobalnog susjedstva Jaruna kao i tipološka prisutnost paviljona javnog sadržaja uzduž jarunskog jezera uvjetovala je prostornu misao budućeg vrtića. Vrtić se, kao jedan od paviljona, smješta u dvorišni perivoj koji nasljeđuje i intenzivira prirodu s južnog praga tako uvlačeći jarunsku floru nazad u urbanizirano tkivo nekadašnjih savskih rukavaca. Upravo se ovdje događa granica između grada i prirode, između izgrađenog i neizgrađenog. Kuća aktualizira tu granicu.

Čvrsto sjeverno platno decentno je i otvara se na nužnim mjestima s budućim trgom čineći jasan moment urbaniteta ne odstupajući od okolne izgradnje. Jasna ploha kao pročelje trga razbijena je momentom ulaska u kuću. Nasuprot, potezi jedinica otvaraju se prema intenzivnoj prirodi dvorišta. Na spoju  čvrstog snabdjevajućeg sjevernog poteza i južnog rahlog unutarnjeg i vanjskog boravljenja ponovljeni je kvartovski trg kao mjesto većih dječjih okupljanja.

Jarunski kultivirani krajolik obodno se neometano širi. Princip je zadržan. Uređenje sugerira prirodnu topografiju ispreplitanja krivulja koje evociraju savske rukavce i meke linije širenja flore i faune svojstvene prirodi. U kontekstu točkaste izgradnje i izostanka jasnog pročelja, praznina budućeg trga dobiva obodni drvored koji svojim krošnjama daje volumen i granicu ovom prostoru, a usto ga čini ugodnim za bivanje nastavljajući prodor prirode prema gradu.

Kompaktna slobodnostojeća građevina usustavljuje funkcionalni sustav u smislenu cjelinu. Ne okupira prostor suvišno kako bi se djeci pružio što ugodniji boravak u što više zelenila. Potez vrtićkih soba na katu uvlači se povlačeći za sobom prirodu. Materijalnost je ekonomična i racionalna, a naglasak je na bivanju i prostornim odnosima. Vrtić je projektira kao zgrada gotovo nulte energije.